Posuđe tradicionalne muslimanske kuhinje prošlog i pretprošlog vijeka je uglavnom bilo izrađeno od kalajisanog bakra ili mesinga, dok su bogatije porodice imale i srebreno, odnosno pozlaćeno posuđe sa raskošnim ornamentima.
Posuđe je bilo uglavnom ručne izrade, a često se uvozilo iz Turske ili većih gradova u okruženju, poput Sarajeva.
„Posuđe koje se koristilo u muslimanskim kućama je bilo uglavnom metalno. To su sahani, plitki ili duboki tanjiri, sa peharastim poklopcima, na čijem vrhu se često nalazio neki ornament u vidu meseca ili zvezde.
Tendžere su bile metalne šerpe različitih veličina za spremanje i čuvanje hrane.
Ibrici, đugumi, džezve su izrađivani u više veličina u zavisnosti od broja osoba za koje je trebalo doneti vodu ili pripremiti kafu. Izrađivale su ih vešte kujundžije“, kaže etnološkinja Miroslava Ljujić iz Muzeja u Prijepolju.
„Svojom veličinom, izgledom i lepotom naročito su se izdvajale velike tepsije iz kojih se jelo, a koje se nazivaju demirlije. One su zbog svoje veličine stajale uglavnom uslonjene uz zid i davale lepotu prostoru“, ističe Ljujić.
Hljeb se pekao ispod sača, uglavnom u glinenim tepsijama – crepuljama. Sač je predstavljao kovani metalni ili zemljeni poklopac kupolastog oblika, sa drškom na vrhu, pod kojim se peklo jelo. Na vrhu sača se nalaze manje rupice, koje služe kao ventili.
Ukoliko se jelo peklo u metalnoj tepsiji, na ognjište se postavljao sadžak, na sadžak tepsija, a na nju sač. Dimenzije sača su obično bile od 35 cm pa do jednog metra. Maša je bila lopatica kojom se podizao sač.
Pervazlija je velika tepsija koja je služila prilikom svječanih događaja, za spremanje baklava, bureka i sl. Kadaifnjak je dublja tepsija u kojoj se pekao i servirao kadaif, poslastica sa orasima koja se zalivala slatkim šerbetom. Tepsija dubočica je bila slična kadaifnjaku, ali nije posjedovala ornamente.
Mangal je predmet izrađen od bakra ili mesinga, a u njemu se držao žar koji je služio za zagrijevanje napitaka ili hrane.
Jelo se sa niskih okruglih drvenih stolova zvanih sinije. Prilikom jela koristili su se dugački sofreni čaršafi kojima se prekrivao i pod i krilo, kako bi se zaštitili od prljanja hranom.
Treba spomenuti i mafišnjak koji je služio za izradu tijesta tj. jufski, koje su razvijane pomoću oklagije. Jufke su sušene na velikim stolnjacima, odnosno na čaršafima, sečene u rezanca koja su kuhana, a zatim začinjavana kajmakom i sirom.
Kahva je vrlo rano počela da se uvozi, u sirovom obliku, pa je u dolafima, metalnim predmetima sa šipkom, pečena na otvorenom plamenu, a mlevena u ručnim metalnim vodenicama.
Uglavnom se spremala u bakarnim džezvama i služila u fildžanima, koji su u imućnijim porodicama bili od porcelana, sa bakarnim okvirima sa ručkom.
Jela su se spremala na ognjištu koje se nalazilo u središtu kuće i iznad koga su bile postavljene verige za koje su se kačili lonci kada se spremala neka čorba ili kuhalo meso.
Veći deo ovog posuđa nalazi se u zbirci Muzeja u Prijepolju, u okviru postavke tradicionalne bosnjačke kuće ili u Kući Jusufagića, koja je kao kulturni spomenik pod zaštitom države, ali i kod kolekcionara antikviteta i u nekim starijim kućama.