I ove godine, 27. februara, obilježena je godišnjica od otmice i ubistva 19 Bošnjaka u stanici Štrpci. Na skupu u organizaciji Opštine Prijepolje među govornicima se našao i predsjednik prijepoljske Skupštine Vukosav Tomašević. Pošto spadam među one koji su inicijatori obilježavanja godišnjice ove otmice, ali i one koji su učestvovali u proceduri oko izgradnje spomenika za ubijene Bošnjake u Štrpcima, osjećam potrebu da se osvrnem na dio govora gospodina Tomaševića.
Piše: Almir Mehonić
Obilježavanje ove godišnice smo pokrenuli nakon demokratskih promjena u Prijepolju 2004. Tada se i počelo sa praksom prijema porodica otetih i dodjelom novčane pomoći, komemorativnom akademijom i „mimohodom šutnje“. Pokrenuta je i inicijativa pred prijepoljskom Skupštinom o izgradnji spomenika. Tada se Tomašević nalazio na mjestu narodnog poslanika Demokratske stranke Srbije u srbijanskom Parlamentu. Na lokalnoj razini je bio, kao i sada, ključni čovjek lokalnog DSS i aktivni učesnik u svim lokalnim političkim dešavanjima.
Ne propustite
Zvuči lijepo kada se kaže da je prijepoljska Skupština donijela jednoglasnu odluku o izgradnji spomenika za otete u Štrpcima. No, od jednooglasne odluke do same izgradnje spomenika uslijedio je napet i težak period o kojem javnost nije dovoljno upoznata. Opštinsko vijeće Prijepolja je formiralo tri stručne komisije. Jedna je bila vezana za odabir poruke koja će se naći na spomeniku, druga za izbor lokacije gdje će spomenik biti izgrađen, i treća za izbor arhitektonskog rješenja. Prva komisija je izabrala poruku Jasne Alimanoović: „O ime moje kada ću sa tobom moći bilo kud“ kao prvonagrađenu. No, srpskim strankama se nije dopala ova poruka i ultimativno su tražili da ona ne bude ispisana na spomeniku. Tako se sadašnja poruka autora Miloslava Slavka Pešića, književnika iz Smedereva, našla na spomeniku kao „adekvatnija“. Komisija za izbor lokacije odabrala je lokaciju u parku preko puta Osnovne škole Vladimir Perić Valter, u centru Prijepolja. Ipak, ni ova odluka nije bila po volji srpskim političarima. Kako je jedan tada izjavio na sastanku vijeća: „Mi nećemo da srpska djeca svaki dan kada krenu u školu prolaze pored tog spomenika i odrastaju sa porukom da su Srbi zločinci“. Usvojena je alternativna lokacija pored šarampovskog (Fatihovoog) mosta. Treća komisija, koja je odabirala arhitektonsko rješenje je imala problema. Prvu nagradu na tom konkursu je osvojila arhitektonska firma Mirsada Šantića, no, opet je srpskim predstavnicima zasmetalo rješenje. Na tadašnjem prijedlogu gospodina Šantića bilo je 19 malih nišana unutar jednog velikog, kao simbola 19 ubijenih Bošnjaka. Srpski predstavnici su tražili da se idejno rješenje izmjeni, jer „spomenik treba da se pravi samo za otete putnike iz Prijepolja“. Sve ovo radilo sa namjerom da se bošnjački odbornici i predstavnici izrevoltirani opstrukcijom i ucjenama povuku i ne pristanu na izgradnju ovakvog ucjenjenog rješenja spomenika. Tomašević je bio jedna od ključnih figura ove ucjenjivačke politike.
On nije prisustvovao niti jednom skupu povodom otmice putnika u Štrpcima. Da paradoks bude potpun, došao je na dvije decenije obilježavanja ovog zločina u svojstvu predsjednika SO Prijepolje da u svom skandaloznom govoru na najgrublji način vrijeđa i omalovažava osjećanja porodica i ostalih Bošnjaka.
Tomašević se, na 20 godina šutnje države u slučaju Štrpci, 20 godina skrivanja istine i nalogodavaca zločina, usuđuje da govori o manipulaciji ovog događaja od strane Bošnjaka. U svom govoru on ne stavlja poentu na ubice i nalogodavce, na nevino ubijene, već na one koji insistiraju na sjećanju. Za Tomaševića su oni manipulatori. Sve to izgovara dok su iza njega uplakani članovi porodica otetih u Štrpcima, oni koji ni poslije 20 godina ne znaju gdje su kosti njihovih najmilijih.
Gospodin Tomašević podvlači u svom govoru da se otmica desila “u mjestu koje se i tada, kao i danas nalazi na teritoriji druge države“. On namjerno zaobilazi činjenicu da su ubijeni putnici sjeli u voz koji je krenuo iz Beograda, čiji je put do odredišta trebalo da obezbjedi država čiji su oteti putnici bili državljani. Vukosav Tomašević na perfidan način želi provući tezu kako su putnike oteli neki paravojni banditi sa kojima država ništa nema. Stvar je posve drugačija. Otmica je planirana u Beogradu, a Milan Lukić je bio dio egzekutivnog resora tog zločinačkog poduhvata, koji je imao za cilj da otmicama u Štrpcima i Sjeverinu, zločinima u Kukurovićima i Bukovici, policijskom torturom, stvori atmosferu nesigurnosti i poveća iseljavanje bošnjačkog stanovništva iz Sandžaka, naročito njegovih rubnih dijelova sa Bosnom.
Vukosav Tomašević napadno nameće priču o devet ubijenih putnika iz Prijepolja i time svjesno umanjuje stvarni broj ubijenih. To je zapravo i suština teze o teritorijalnom razdvajanju žrtava koja do sada nije nigdje u svjetu zabilježena. Ta nacionalistička logika želi lokalizirati ovaj zločin, izolovati ga i priču o njemu svesti na „devet Prijepoljaca“, kao da su dželatima bili bitni gradovi rođenja žrtava, a ne njihova nacionalna i vjerska pripadnost. Ovo se radi iz nekoliko razloga. Prvi je da se zločini u Sandžaku ne posmatraju kao cjelovit plan, nego kao pojedinačni, izolovani ekcesi. Drugi razlog je iz bojazni da bi spomenik u Prijepolju mogao postati simbol zločina i mjesto okupljanja Bošnjaka. Tomašević bi, da ikako može 27. februara, Prijepolje ogradio bodljikavom žicom i zabranio ulaz onima koji žele odati poštovanje ubijenim. Zato i one poruke gostima kako oni tobože sade klicu nepovjerenja među Prijepoljcima. Tomašević u svom nastupu ide još dalje pa u ime svih, i Bošnjaka i porodica otetih „moli“ da ne dolaze gosti na ovaj dan. On bez trunke stida kaže da „ako neko želi da se bavi Štrpcima, neka ide u Štrpce, Sarajevo, Beograd, Podgoricu, Brisel, Njujork, a nas u Prijepolju poštedite.“
Ovakvi istupi samo iznova aktueliziraju pitanje ispisivanja svih imena otetih u Štrpcima na spomeničkom kompleksu „Štrpci“ , izgradnju spomen obilježja za otete i ubijene putnike u Sjeverinu u Opštini Priboj, ali i na obilježavanju svih drugih zločina koja su počinjena tokom devedesetih u Sandžaku.
Uzalud Tomaćević želi ovu priču smjestiti u okvire Prijepolja. Odavno ona prelazi njegove granice, isto onako kao što prijepoljski spomenik otetim i ubijenim u Štrpcima prelazi okvire zločina u Štrpcima i postaje svojevrsni simbol svih zločina nad sandžačkim Bošnjacima. Ako su Bošnjake uspjeli podjeliti i na obilježavanju ovog zločina, njihov osjećaj prema ovom i svim drugim zločinima tokom devedesetih sigurno nisu i neće podjeliti i umanjiti. Ipak, sve dobronamjerne ljude, pored vrijeđanja, govor Tomaševića u svojstvu predsjednika SO Prijepolje, dakle predstavnika srpskog naroda, prije svega žalosti jer pokazuje da nema pravog i iskrenog suočavanja sa prošlošću. Možda nikad.
Autor je glavni i odgovorni urednik magazina na bosanskom, njemačkom i francuskom jeziku Diwan
(Danas)
