Glavni krivac je ponovo ispao onaj kojeg je, čini se, najlakše kritikovati u poslednjih 10 godina. Herman Tilke, čovek od poverenja Bernija Eklstona je i u Sočiju nastavio putem koji je zacrtao još krajem dvadesetog veka, u Maleziji, a koji je verno sledio u Bahreinu, Kini, Turskoj, Singapuru, Španiji (Valensija), Abu Dabiju, Koreji, Indiji i Sjedinjenim državama (Ostin), usput „popravljajući” i Hokenhajm, Katalunju, Nirburgring, kao i dugi niz drugih staza na kojima se odvijaju takmičenja ostalih trkačkih kategorija.
Uprkos kritikama koje i dalje dolaze iz velikih medijskih kuća, ali i iz redova bivših vozača i navijača – da su mu staze isuviše slične i poprilično dosadne – Tilke ne odustaje od svoje vizije, čiji je osnov bezbednost. Futuristički autodromi, pogrdno nazvani Tilkedromi, prepoznatljivi su po širokim, najčešće asfaltiranim površinama oko same staze, za koje mnogi smatraju da su onaj konačni, odlučujući ekser u mrtvačkom kovčegu Formule 1. Zato što ne kažnjavaju sitne greške vozača, pa izlazak sa dva, neretko i sva četiri točka izvan limita staze polako postaje standard trkanja savremenog doba, dok se pre samo deceniju ili dve skoro svaka takva greška kažnjavala odustajanjem. Nažalost, neretko i lošim ishodom po sam automobil i/ili vozača.
Prošlogodišnja nesreća Žila Bjankija, na trkalištu starog kova, je zato dobar primer kako je nemoguće svima ugoditi. Bez širokih, asfaltiranih površina koje se prostiru sa obe strane staze trkanje je svakako uzbudljivije, margina greške za vozače značajno manja, neočekivani rezultati češći, i samim tim zanimljivost trka raste. Nažalost, i rizik od neželjenih ishoda jednako raste, i ma koliko Formula 1 svoju popularnost duguje pre svega vremenima kada su vozači samim ulaskom u kokpit prihvatali rizik da iz njega možda nikad neće izaći – sa lakonskim osmehom pri tome, što ih je u očima publike činilo istinskim herojima, gladijatorima modernog doba – ne postoji ni jedan pravi ljubitelj ovog sporta koji i dalje smatra da je tako nešto prihvatljivo.
Rešenje su zato Tilkedromi, staze koje u veličanstvenim kadrovima iz vazduha svojom prepotentnom i potpuno bespotrebnom grandioznošću liče na kitnjasti, nacrtani svet Gran Turizma ali zato razmaženim gurmanima Formule 1 – nama, navijačima – ne nude trkačke đakonije na koje smo se navikli na stazama tipa Monce, Spa ili Montreala.
Pomiriti dve krajnosti kao što su potreba za bezbednošću staze i potreba za uzbudljivim trkama ostaje zato nemoguć zadatak za Her Tilkea, ali svest o tome ne čini da se osećamo ni malo bolje dok gledamo trke kao što je bio Soči 2014. godine. Trkalište na obali Crnog mora, pri tome, osim što je tipični Tilkedrom, pati i od još nekoliko problema, koji bi možda mogli da budu i rešeni u narednih nekoliko godina, ukoliko Rusija ostane u kalendaru Formule 1.
Prvi problem je novi asfalt, koji je u kombinaciji sa pogrešnom Pirelijevom odlukom prilikom odabira guma bio glavni krivac za dosadnu prošlogodišnju trku. Glatka površina, koja nudi minimalni nivo prianjanja i gotovo uopšte ne troši gume će vremenom, pod uticajem atmosferskih prilika, naročito preko zime, postajati sve abrazivnija, što bi moglo da ima povoljan uticaj na trkanje.
Drugi problem je pogrešan termin trke, budući da severna obala Crnog mora u oktobru ne nudi vreme koje je idealno za Formulu 1, sa temperaturama staze bar desetak stepeni nižim nego što je potrebno, čak i kada se timovima na raspolaganje stavi najmekša mešavina guma. Predloženo pomeranje datuma trke za maj naredne godine i dalje nije idealno rešenje – jun, jul ili avgust bi verovatno bili primereniji – ali svakako deluje kao bolja opcija od polovine oktobra. U novom terminu, uz asfalt koji će u međuvremenu dodatno „ostariti”, Soči bi vremenom mogao da bude zanimljivija trka nego što je to do sada nagovešteno.
Do tada, ostaje nam da uživamo u krivini 3, dugačkoj polovini kružnice koja nema parnjaka u aktuelnom kalendaru, i koja ima potencijal da možda jednog dana postane čuveno parče asfalta na sličan način kao što su to danas O Ruž, Bekets/Magots kompleks ili Parabolika.
Što se ovogodišnje trke tiče, Mercedesi su na kvalifikacijama potvrdili svoju superiornost, i mada im je Ferari na crvenoj, super mekoj gumi ove sezone i te kako zadavao glavobolje, temperatura asfalta u Sočiju ne obećava da ćemo prisustvovati reprizi Singapura. Izostanak temeljnog testiranja automobila sa punim rezervoarima, usled lošeg vremena u petak i Saincovog udesa na subotnjem slobodnom treningu ostavlja malo prostora za iznenađenje, ali margina prednosti koju imaju Srebrne strele je dovoljno velika da se u najboljem slučaju možemo nadati borbi za treće mesto između Botasa i Ferarija, i obračunu timskih kolega u Mercedesu za najviši stepenik na podijumu.
Što neće naročito podići puls razmaženim navijačima – među koje dakako ubrajam i moju neznatnost – ali je svakako dovoljno da poslednje privrženike sporta pošalje pred televizor koji minut pre 13 časova jer u Formuli 1, čak i ovakvoj kakva je danas, izvesnost nikad nije zagarantovana.