U nedostatku volje i spremnosti nadležnih ustanova, prvenstveno Ministarstva za nauku i obrazovanje, školskih uprava i inspekcijskih službi, da se ide ka poboljšanju stanja i preduzimanju mera u sprečavanju dalje erozije, odlučio sam da, ovim putem, vrlo transparentno – na nekim primjerima dešavanja u školi u kojoj radim, upoznam širu javnost sa jednim manjim dijelom tih anomalija koje su, manje ili više, svakodnevica u većini drugih obrazovnih ustanova.
Nastava u Ekonomsko-trgovinskoj školi u Prijepolju se izvodi u dvije smene. Zbog predviđenog nedjeljnog fonda časova mnoga odjeljenja imaju i sedam časova u svom dnevnom rasporedu. Imaju, ali samo u rasporedu, jer se sedmi čas u ovoj školi evidentira iako nastave nema. Ponekad se održi u trajanju od dvadesetak minuta i kao takav predstavlja najdrastičniji oblik diskriminacije (na osnovu socijalnog statusa). Djeca iz prigradskih i seoskih sredina mu ne prisustvuju i to se nigdje ne evidentira – nema odsutnih učenika sa tih časova. Posebna tragikomedija se odvija na sjednicama odjeljenskih vijeća, na kraju drugog polugođa, prilikom „utvrđivanja“ ocjena. Ocjenu iz matematike ili nekog drugog predmeta može predložiti bilo koji član Odjeljenjskog vijeća, a potom je većinom glasova i „utvrditi“ kao konačnu. Nerijetko se učeniku na sjednici upiše jedna dvojka, koja postane i konačna ocjena.
Nekim učenicima (u zavisnosti od tate i mame) „utvrđuje“ se najveća ocjena dobijena (čitaj upisana) tokom školske godine. Nastavu fizičkog vaspitanja i u lošim vremenskim uslovima (kao) imaju u fiskulturnoj sali udaljenoj od škole više od 600 metara. Na putu do nje, u žurbi da ne zakasne ne sledeći čas, moraju, na najmanje jednom mestu, preći magistralni put. Praktična nastava, za priličan broj učenika, skoro da ne postoji. Prilikom prijema novih nastavnika ne vodi se nikakvog računa o sposobnosti, pedagoškim zahtevima i principima. O nekoj vrsti kriptonacionalizma, pa čak i otvorenog, zbog čega je bilo rasprava i kažnjavanja, kao i o zlostavljanju pojedinih učenika, posebno bi trebalo da se povede računa, tim prije što se radi o jednoj multietničkoj sredini u kojoj je skladan suživot bio i jeste najveća vrijednost.
O svemu ovome sam u više navrata obavještavao nadležne organe, počev od opštinskog inspektora pa sve do ministra Žarka Obradovića. Nije mi mnogo pomoglo ni moje lično poznanstvo i nerijetka usmena komunikacija.
Moja zabrinutost povodom ovih i sličnih dešavanja je, u dobroj mjeri, i posljedica mog rada na Kosovu u vremenu od 1989. do 1992. godine, u okviru tadašnjeg YU programa „Pomoći Srbima i Crnogorcima u srednjem i osnovnom obrazovanju“. Situacija koju sam tamo zatekao (gimnazija u Peći) bila je dosta slična ovoj. Strah me je da se, u bilo kom pogledu, i ovde ne desi nešto slično.
Zato se pod hitno moraju preduzeti nužne radnje kako bi se značajno popravilo stanje u našem obrazovnom sistemu. To ne bi zahtijevalo nikakva dodatna sredstva niti pak dodatni angažman, već samo ispunjavanje obaveza i zadataka svih uposlenih. To što bi neki odgovarali i snosili ozbiljne posljedice za ono što su činili, makar bili i članovi neke stranke, bila bi još jedna nova, pozitivna strana djelovanja ove vlasti.
Autor je profesor u Ekonomsko-trgovinskoj školi u Prijepolju i bivši poslanik u Narodnoj skupštini Srbije
