Salih Selimović je istoričar, publicista i profesor iz Sjenice u Srbiji. Rođen je 1944. u Tešnju u BiH. Poznat je po istraživanjima islamizacije južnoslovenskih prostora, s posebnim naglaskom na demografske i migracione procese u Raškoj oblasti. Dobitnik je Vukove nagrade za 2013. i Kočićeve nagrade za istu godinu.
Selimović je objavio šest knjiga i više od 70 naučnih radova. Njegovu posljednju knjigu “Prilozi prošlosti Stare Raške” stručna javnost ocijenila je kao istoriografski biser. Na početku intervjua za Press, naš sagovornik je odgovorio na pitanje zbog čega je islamizacija tabu tema, o kojoj se vrlo malo govori i u Srbiji i u BiH, pa i u širim relacijama.
– To je tako zato što je većina naših muslimana srpskog porijekla i pravoslavne provenijencije. Znači, Srbi islamske vjeroispovijesti. Ako bi to zvanično bilo prihvaćeno, bio bi uvećan srpski nacionalni korpus, što nije odgovaralo prvo ranijim okupatorima, zatim komunistima, a danas političarima i intelektualcima koji insistiraju na tome da su muslimani u Srbiji poseban narod. Takvo rješenje nije odgovaralo ni stranom faktoru s imperijalnim ambicijama prema srpskim zemljama. Oni su nastojali da rascjepkaju srpski nacionalni prostor radi lakšeg otimanja teritorije.
U “Prilozima prošlosti Stare Raške” istraživali ste islamizaciju. Šta je njen najčešći uzrok?
– Prevladavaju ekonomski razlozi i danak u krvi. Bilo je i čestih slučajeva prelaska u islam zbog skrivanja od krvne osvete. Taj proces se odvijao sporo i individualno, a rjeđe porodično. Kolektivnih prelazaka skoro da nije bilo.
Kada se islamizacija dogodila?
– Na području Raške masovnija je krajem 17. vijeka, a najvećim dijelom se desila u 18. vijeku. U dijelu Pešterske visoravni i u Vraneškoj kotlini taj huk islamizacije završen je tek u prvoj polovini 19. vijeka. Precizni popisi iz 15, 16. i u prvoj polovini 17. vijeka apsolutno jasno govore o sporoj i najviše individualnoj pojavi islamizacije. I ti prvi konvertiti bili su muslimani u prvom ili drugom koljenu. Često su popisivani kao sinovi Abdulaha, odnosno rabovi Božji, kako bi prikrili hrišćansko porijeklo očeva. Mada, bilo je i onih koji su popisivani s turskim ili arapskim imenom, a zadržali su očevo srpsko ime. Ogromna većina popisanih uživalaca i posjednika baština su hrišćani sa srpskim imenima.
Ko je vršio te popise?
– Turske vlasti pod strogom kontrolom kadija. Oni su prevedeni i više, što se istorijske nauke tiče, nema nikakve dileme o vjerskoj i etničkoj pripadnosti stanovništva Stare Raške. Istina, bilo je i muslimana koji su bili turskog, grčkog, albanskog, bugarskog, ruskog ili mađarskog porijekla, koji su, kao turski činovnici, uleme, vojnici i vojne starješine boravili u Raškoj.
Koliki je bio njihov broj u odnosu na broj poislamljenih Srba?
– Zanemarljiv.
Zanimljivo da je islamizovano stanovništvo zadržalo srpski jezik.
– Pored petovjekovne vladavine Osmanlija, naši muslimani su ljubomorno i uporno čuvali svoj maternji jezik kojim su govorila i njihova dojučerašnja braća pravoslavci. I oni koji su se uzdigli na najviše državne, vojne i druge položaje u Osmanskoj imperiji uvijek su sa svojim sunarodnicima razgovarali i dopisivali se na srpskom jeziku i ćiriličnim pismom, poznatim kao bosančica.
Mnogi poznati muslimani smatrali su sebe Srbima!
Možete li da navedete imena najpoznatijih ljudi među muslimanima koji se, kroz istoriju, nisu odrekli svog srpskog porijekla ili su otvoreno isticali da su Srbi?
– To su Derviš-beg Ljubović, Omer-beg Sulejmanpašić Despotović, Mehmed Kurt, Salih Karabegović, Salih Kazazović, Ali-Riza Dautović, Avdo Karabegović Hasanbegov, Avdo Karabegović Zvornički, Osman Đikić i njegova sestra Hatidža, Smail-aga Ćemalović, Ibrahim Hadžiomerović, Ali Fehim Džabić, Asim Šeremet, Muhamed Mehmedbašić, Mustafa Golubić, Hasan Rebac, Šukrija Kurtović, Uzeiraga Hadžihasanović, Hamid Kukić, Mustafa Mulalić, Rešad Kurtagić, Derviš Šećerkadić, Mujo Pašić, Hasan Brkić, Osman Karabegović, Džemal i Šukrija Bijedić, Šefket Maglajlić, Midhat Muratbegović, Skender Kulenović, Omer, Avdo i Hamza Humo, Ćamil Sijarić, Derviš Sušić, Meša Selimović, Alija Konjhodžić, Ismet Pupovac, Emir Kusturica, Dževad Galijašević, Amir Čamdžić, Mehmedalija Nuhić i mnogi drugi.
Srpski je bio jedan od četiri zvanična jezika na turskom dvoru?
– To je nesporna činjenica. Postojalo je i tzv. begovsko pismo u staroj Srbiji i tembelijsko pismo kojim su se otmeniji muslimanski krugovi služili sve do početka 20. vijeka. Postojao je cijeli pokret među muslimanskim intelektualcima da udžbenici u školama i druge knjige budu štampane na narodnom jeziku, a ne na turskom i arapskom. Pjesnik Mehmed Hevaji Uskufi je 1631. napisao i rječnik srpsko-turskog jezika. Mnogi su zbog toga bili progonjeni od turskih vlasti, a pjesnik Ilhamija to je platio i glavom.
Šta je još sačuvano osim jezika?
– Osim jezika i pisma, naši muslimani sačuvali su i mnoge hrišćanske i prethrišćanske tradicije sve do današnjih dana. Nikada muslimani iz svoje svijesti nisu izbacili Božić, Savindan, Vaskrs, Mladence, Đurđevdan, Ilindan, Mitrovdan. Prilikom terenskih istraživanja na Sjeničko-pešterskoj visoravni, Polimlju i Bihoru, bio sam frapiran koliko su stariji muslimani, posebno žene, vodili računa o tim hrišćanskim praznicima. Samo da navedem primjer praznovanja i saborovanja na Svetog Arhanđela kod manastira u Kumanici na Limu. U ta dva dana, koliko traje saborovanje, skoro trećina ogromne mase naroda su muslimani, i to ne samo iz bliže okoline. Svi se mole i traže lijek i duševni mir. Na Pešteru je najveći narodni sabor i teferič 2. avgusta, odnosno na Ilindan, kojeg naši muslimani nazivaju Aliđun.
Do podne Ilija, od podne Alija?
– Upravo tako. Prema narodnoj tradiciji, Ilija Kuč se tačno u podne “poturčio”, odnosno islamizovao i postao Alija.
Vi u svojoj knjizi navodite da je kod muslimana postojao kult Svetog Save?
– I te kako je bio prisutan kod muslimana u Limskoj dolini, ali i na mnogo širem prostoru. Uvijek su muslimani u Staroj Raškoj znali da su srpskog porijekla i da su prije islamizacije bili pravoslavci. Izuzetak su samo albanski Malisori, koji su došli u jugoistočni dio Raške tokom 18. vijeka. Zato su čuvali i štitili manastir Mileševa kao svoju svetinju. Klanjali su se moštima Svetog Save i vjerovali u njihovu čudotvornost.
Vi tvrdite da je Sveti Sava zbog toga spaljen?
– Da bi im sačuvali zdravlje i zaštitili ih od uroka, mnogi muslimani su krstili svoju djecu. To je bio jedan od razloga što je islamizovani Albanac Sinan-paša naredio da mošti Svetog Save budu iskopane, prenesene na Vračar i spaljene. Paša je mislio da će tako uništiti kult tog velikog srpskog prosvjetitelja i odbiti muslimane od manastira Mileševa.
Da li je uspio?
– Izazvao je kontraefekat. Tek od tada se kult ovog svetitelja proširio na sve srpske zemlje, a muslimani su nastavili da poštuju njegov kult, posjećuju i daruju Mileševu.
Turci su htjeli da spale i Mileševu?
– To je 1875. htio da učini jedan turski paša, koji je s vojskom bio na putu za Bosnu. Muslimani iz okoline manastira i Prijepolja su se organizovali i stali pred pašu. Njihov predstavnik Alija Malagić zaplakao je, pao na koljena i zamolio pašu da to ne učini ovim riječima: “Aman, čestiti pašo, nemoj to da učiniš, ako za boga znaš. Nama ovaj manastir svijetli kao sunce i iz ove kuće nam je blagoslov i na nas i na mal. Svako u ovoj kući dobije hljeba i soli. Svakome je ona od pomoći.” Tada je paša odustao od paljevine i rušenja Mileševe.
Postoji mišljenje da jezik kojim govore muslimani u Srbiji nije srpski nego bošnjački?
– To je srpski jezik. Pozitivni građanski zakoni omogućavaju nacionalnim manjinama mnogo šta na maternjem jeziku, što je svakako u redu. Ali, nije u redu da se sada kao maternji jezik muslimana izmišlja nekakav bošnjački jezik, kad je muslimanima to oduvijek bio srpski jezik.
Šta je ispravno, Raška ili Sandžak?
– Stara Raška je kolijevka srpske srednjovjekovne države koju je utemeljio Stefan Nemanja, a međunarodno priznanje obezbijedili su joj njegovi sinovi arhiepiskop Sava i kralj Stefan Prvovjenčani, početkom 13. vijeka.
Otkud ime Sandžak?
– U 19. vijeku sandžaci su u Turskoj bili samo administrativno-upravna područja. Bilo je 290 sandžaka, raspoređenih u 77 vilajeta ili pokrajina. Nijedan nije zadržao to tursko ime, osim ovog kojem se na taj način želi stvoriti neki individualitet u odnosu na druge krajeve Srbije i Crne Gore.
U balkanskim ratovima većina muslimana borila se protiv srpske vojske?
– Zato što su vijekovima ubjeđivani da je za sve njihove nevolje i težak život kriv srpski narod. Muslimani su smatrali da, boreći se protiv srpske vojske, brane svoja ognjišta. Međutim, srpska vojska se veoma korektno, čak prijateljski, odnosila prema muslimanima poslije pobjede i ulaska u ovaj kraj.
Da li je bilo odmazde?
– Ne. Naprotiv. One koji su htjeli da bježe u Albaniju ili Tursku srpska vojska je vraćala kući. Nije bilo paljevina, osveta i ubistava. Oprošteno je svima koji su se borili u turskoj vojsci ili u bašibozuku, ukoliko nisu činili zločine nad civilnim stanovništvom. Kralj Petar I Karađorđević u svom proglasu pred početak rata naglasio je: “Moja će vojska u Srbiji pored hrišćana zateći i Srbe muslimane, koji su nam isto tako dragi, a s njima i Arbanase, hrišćane i muslimane, s kojima naš narod živi zajedno već 1.300 godina, obično dijeleći s njima sreću i nesreću. Mi im svima nosimo slobodu, bratstvo i jednakost u svemu sa Srbima”.
Vi često navodite primjer sela Borovići, kod Sjenice.
– Mještani Borovića su se digli i krenuli za Tursku. Srbi iz susjednog sela, sa starješinom Vojom Popovićem Bobovićem na čelu, stigli su i zaustavili te muslimane. Taj Popović je stao ispred njih i moleći ih da ostanu rekao: “Braćo, kuda ćete? Srbija je vaša otadžbina, a ne Turska. Kralj vam garantuje slobodu, vjeru i imanja. I ja lično i svi mi, vaše komšije, isto to vam garantujemo”. I muslimani iz Borovića nisu nikada nigdje otišli, osim u novije vrijeme, kao što su i mladi iz drugih sela morali da idu u urbane sredine radi zaposlenja i školovanja.
U knjizi pišete o istaknutim muslimanima koji su se deklarisali kao Srbi.
– Pored represije, prvo turske, a zatim austrougarske vlasti, brojni muslimanski intelektualci dičili su se srpskim porijeklom i uporno su se izjašnjavali kao Srbi islamske vjeroispovijesti. Pisali su pjesme srpstvu, kao i pripovijetke i romane po kojima su apsolutno pripadali srpskom etnosu i srpskoj književnosti. Karakterističan je primjer Omer-bega Sulejmanpašića Despotovića. Austrougarske vlasti mu nisu mogle ništa drugo, već su ga proglasile ludim. Kada je izbio Prvi svjetski rat, te iste vlasti uhapsile su svih 139 učenika muslimana u mostarskoj gimnaziji. Samo su puštani oni koji su se izjasnili da su Hrvati, ali velika većina se izjasnila da su Srbi.
Muslimana je bilo i u “Mladoj Bosni”.
– Učenik Ibrahim B. Alajbegović na sarajevskom veleizdajničkom procesu isljednicima je u lice rekao: “Uskoro će doći ‘Beli orlovi’. Mi ih željno iščekujemo”. Taj učenik je ubijen u zatvoru i nije dočekao tako željenu slobodu.
Vi ste u knjizi “Prilozi prošlosti Stare Raške” napisali: “Ako su naši muslimani prije oslobođenja 1912. godine bili Turci u političkom smislu, poslije rata su bili Srbi u nacionalnom smislu”. Objasnite ovaj stav.
– Najispravnije rješenje za naše muslimane jeste da budu ono što po porijeklu i jeziku i jesu, a jesu Srbi islamske vjeroispovijesti. Tada će prestati razne zloupotrebe, politikantske igre i manipulacije muslimanima, prije svega od velikog dijela sopstvene elite. Strani faktor uvijek računa na taj vjersko-nacionalni momenat za stvaranje konfliktnih situacija, koje slabe kohezionu snagu i otvaraju put za svakovrsne strane pritiske i intervencije.
Izvor: PressRS, Dušan Marić
