Pozovite nas

SEMIR HALILOVIĆ/ DRŽAVNE TAJNE

Facebook
Twitter
WhatsApp
Email
Štampaj
Facebook
Email
WhatsApp


06.10.14, 11:09h

Bio sam dijete kada me je, jedne prilike, moj otac poveo na mezar njegovom rahmetli ocu. Ne sjećam se da li sam usput pričao pa mi je kazano kako trebam šutjeti kada nekome idem na mezar ili smo obojica šutjeli pa sam pitao zašto to činimo, ali sam, otada, zapamtio da kada god prilazim mezarju to trebam učiniti šutke.

Put koji je vodio do rahmetli đedovog mezara bio je kroz prirodu. To je, inače, prelijep seoski krajolik prepun svakojakog voća i stabala sa kojih se, svakih nekoliko metara, može ubrati kruška Jerbasma, jabuka Petrovača, svakojaka šljiva ili gomila raznovrsnih ašlama sađenih sa baš onoliko ljubavi sa koliko ona danas putnicima  spušta svoje grane prepune plodova.

Mezar rahmetli đeda nalazio se ispod bujne krošnje. Bilo je to prvi put da sam nekome u životu pošao na mezar i susreo se sa saznanjem da je neki čovjek koji je svojevremeno imao ženu, djecu, kuću, koji je živio, radio i hodao možda istim ovim putem kojim sam i ja došao, sada u svom kaburu, u svijetu koji čeka svakog insana kako bi mu prikazao njegov ovozemaljski život poput ogledala.

Sjećam se kako sam, jedne prilike, za vrijeme našeg života u Đakovu upitao moga oca kako on živi bez svoga rahmetli oca. Zapravo me je, ispod pokrivača tog pitanja, unaprijed morilo pitanje kako ću ja, kada za to dođe određeni dan, živjeti bez moga oca. Dobio sam odgovor, ali se bolje sjećam osjećanja koje me je obuzelo.

 

Bilo je to moje, vjerovatno, prvo pravo buđenje na ovome svijetu, buđenje koje će biti prekid sna i početak višedecenijskog puta širom otvorenih očiju, u svijetu koji nije imao nijednu milost osim jedne, jedine. Zvali smo je mama

Tako sam, još od ranog djetinjstva, bio suočen da o životu razmišljam na drugačiji način, kroz njegovu prolaznost, kroz neminovnost njegovog kraja pa me otada do danas more svi počeci za koje unaprijed znam da imaju kraj, jer mi se pri svakom početku i kraju budi neobičan osjećaj, sjeta na početak života kojeg se ne sjećam i kraj kojeg trepereći isčekujem svaki dan, nadajući se da će život biti dugačak i lijep, kao kakva želja.

        
Još u ranim godinama djetinjstva počela su me okupirati pitanja čovjekovog postojanja i neminovnosti njegove fizičke smrti. Postavljajući preteška pitanja za malo godina, kao dječak sam se upitao ko sam ja, otkud ja na ovome svijetu, kako, dokad, hoće li boljeti odlazak, kako to da se ne sjećam svog dolaska…? Bilo je to moje, vjerovatno, prvo pravo buđenje na ovome svijetu, buđenje koje će biti prekid sna i početak višedecenijskog puta širom otvorenih očiju, u svijetu koji nije imao nijednu milost osim jedne, jedine. Zvali smo je mama.

 

Rodila se u Prijepolju i, sudbina, čitav moj život, otkada je napustila ovaj svijet, ja ću je obilaziti u Prijepoljčevoj ulici u Sarajevu. U ovoj ulici nalazi se mala džamija sa drvenom munarom. Sve ih je manje. Djeluje skriveno, intimno. Pri samom ulasku u džamjski harem dodiruju vas grane voća. Sjetim se onih, rodnih grana koje sam ugledao kada sam prvi put u životu išao na mezar. Kada se život gleda kroz prizmu smrti, svaki je isti. Živiš i umreš. Nakon toga zavlada tišina, muk, jer tako uvijek biva kada dođe Istina, a nestane laži.

Smrt moje rahmetli mame trajno je obilježila moj život. Kako sam postajao odrasiliji i zreliji sve više mi je njen lik nedostajao i sve više sam uočavao sopstveno teže odrastanje sa jedne i brže sazrijevanje sa druge strane. Upravo radi takvih okolnosti moje bajramske radosti su, često, bile osujećivane činjenicom da ću umjesto majčinskog zagrljaja dodirivati kamen na kojem je ispisano njeno ime. Dolazio bih do njenog mezara najčešće sam, bez moje sestre koja dugo nije pronašla snagu da posjeti majčin mezar, prolazeći kroz stara vrata džamijskog harema, kratkim putem do ulaza u džamiju pred kojom se nalaze mezari ljudi koji su, većinom, preselili na Ahiret tokom posljednje genocidne agresije izvršene, prvenstveno, protiv Muslimana sa ovih prostora.

 

Moje bajramske radosti su, često, bile osujećivane činjenicom da ću umjesto majčinskog zagrljaja dodirivati kamen na kojem je ispisano njeno ime. Dolazio bih do njenog mezara najčešće sam…

Prvi mezar pored maminog mezara jeste onaj njenog mlađeg brata i taj prizor podsjeća na svu brižnost i ljubav koju je tokom njihovih mladih života gajila prema svome bratu u pogledu njegovog odrastanja, školovanja, te ga nije odvajala od svoje djece. Rahmetli daidža je u nekim životnim periodima i živio sa nama pa su, tako, moja rahmetli mama i njen rahmetli brat bili povezani na ovom svijetu, ostali povezani istim mezarjem za vrijeme boravka u kaburima, te će na Dan proživljenja biti, opet, jedno pored drugog. Allah dž.š. najbolje zna zašto ih je povezao na ovaj način.  

        
Džamija je gotovo uvijek mirna, pa jedva pamtim nekoliko navrata kada sam vidio ljude u haremu džamije ili osjetio nečiju prisutnost u samoj džamiji. Idući ka džamiji najčešće se trudim ostaviti svaku slabost ispred džamijskog harema, jer znam da ću plačem uznemiriti one koje sam došao posjetiti. Jedne prilike, kada mi to nije uspijelo, imao sam za to i meni nepoznate svjedoke. Iako sam čekao da odu, to se nije dogodilo, a uskoro će me, meni nepoznat čovjek, upitati može li rahmetli mami proučiti, dodavši kako to i inače ima običaj učiniti. „Budi ponosan na nju“ rekao je i otišao.

Ostao sam vedrijeg srca. Bio sam sretan što je neko, koga niti znam niti poznajem, odnekud čuo za pošten život koji je rahmetli mama vodila, za njenu pravedničku smrt koja je snašla u gradu u kojem je rahmetli mama poznavala veoma mali broj ljudi, većinom rodbinu koja je jednim dijelom izginula tokom agresije i umirala u „pravednom“ miru.

Otac rahmetli majke, deda Ismet, preselio je na Ahiret odmah nakon agresije i ni do danas ne znam da li je ikada bio na mezaru svoje troje djece čije kosti leže u Sarajevu i nadomak Sarajeva. Za nanu, koju od milja zovemo majka, znam da rahmetli mami i daidži nikada nije otišla na mezar. Nema snage. Ode na mezar sinu Besimu koji je bio je borac tamošnje Armijske jedinice.

 

Nisam stigao da je pitam šta da uradim kada budem prvi put izašao sa djevojkom napolje. Nije mogla da me pomiluje kada su me prvi put uvrijedili. Nisam je imao kada sam došao kući sa prvim porazom. Ostao sam bez njenog poljupca kod svake pobijede koju sam odnio

Zapamtio sam detalj u vezi njegove pogibije koji puno govori o očinskoj ljubavi prema kćerkama. U jednom od njegovih džepova pronašli su male zlatne minđuše koje je čuvao da ih pokloni svojoj kćerci kada se ponovo sretnu. Smrt ga je pretekla, ali su naušnice, nakon nekog vremena, ipak stigle do njegove kćerke koja ih danas s ponosom nosi u posebnim prilikama.

Majka je, dakle, ostala bez sve svoje, troje, djece tokom agresije. Ostalo joj je troje unučadi. Živi tiho i povučeno, duboko tužna i fizički bolesna. Sestra mi je pričala kako je nekada zatekne kako odvaja tablete koje treba popiti i iz njene priče sam shvatio potresnost tog prizora. Prebira, broji, razdvaja oko desetak tableta koji su njena dnevna doza preživljavanja. Tako se, radi svih ovih sjećanja i osjećaja mnoge moje i boli mojih članova porodice za Bajram isprepletu u jednu mrežu po kojoj treba naučiti hodati. A za to trebaju godine.

        
Djetetu većina njegove okoline izgleda veliko u odnosu na njega, pa su i meni te 1993. godine, kada je rahmetli mama preselila na Ahiret, njene godine izgledale veliko. Kasnije ću, kako sam i sam stario i približavao se njenim godinama, uočiti njenu mladost. Imala je tek trideset i osam godina. Nisam stigao da je pitam šta da uradim kada budem prvi put izašao sa djevojkom napolje. Nije mogla da me pomiluje kada su me prvi put uvrijedili. Nisam je imao kada sam došao kući sa prvim porazom. Ostao sam bez njenog poljupca kod svake pobijede koju sam odnio.

Kasnije ću, čitajući hadise Poslanika s.a.v.s., shvatiti čime sam, zapravo, iskušan. Allah dž.š. je na ovome svijetu spustio samo jednu Njegovu dž.š. milost. Onu između majke i djeteta kako u ljudskom tako i u životinjskom svijetu. Sve druge milosti podignute su na Drugi svijet. Veličina iskušenja, ako se dobro podnese, može biti odsjaj veličine Ahiretske nagrade ako Bog da. Zato živimo i po tome se razlikujemo. Jedni misle da će sve progutati crna zemlja, a drugi, vjeruju i znaju, da ćemo se svi ponovo sresti.

 

(DEPO PORTAL)

NE PROPUSTITE

MARKETING
MARKETING
Grad PrijepoljeGrad PrijepoljeGrad Prijepolje
MARKETING

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici.

Podeli vest:

Facebook
Twitter
WhatsApp
Email

POVEZANE VESTI

Grad Prijepolje

Sajt Grad Prijepolje (www.gradprijepolje.com) je sa preko 4.300 (unikatnih) poseta na dnevnom nivou (32.000 pregleda dnevno) ubedljivo najposećeniji informativni internet portal u Prijepolju i okolini, postoji od 2004. godine i svojom uređivačkom politikom uživa veliki kredibilitet kod posetioca.

Istražite Prijepolje

Grad Prijepolje

Grad Prijepolje se nalazi u jugozapadnom delu Srbije na tromeđi Bosne...

Prijepolje kroz vrijeme

To je u stara vremena bio veliki šeher. Kad je Osvajač...

Istorija Prijepolja

Na prostoru Prijepolja postoje ostaci ljudskog stanovanja još iz praistorijskog oba...

Kulturno istorijski spomenici

Ibrahim – pašina džamija je najstarija džamija u Prijepolju. Prvi put...

Most sultana Mehmeda Fatiha

Prvi pomeni mosta na Limu datiraju kada i o Prijepolju, jer...

Kanjon Mileševke

Klisure reka Lima i Mileševke, koja se uliva u Lim kod...

Reka Lim

Reka Lim Prijepolje jedna od najlepših reka Srbije. Izvire iz Plavskog...

Sahat Kula

Sahat-kula u Prijepolju je izgrađena u 16. veku. Prepoznatljiva je kao...

Ibrahim – pašina džamija

Ibrahim-pašina džamija je najstarija džamija u Prijepolju, prvi put se pominje...

Manastir Mileševa

Manastir Mileševa je srpski srednjovekovni manastir. Nalazi se na šestom kilometru...

Sopotnica

Sopotnica se nalazi u jugozapadnom delu Srbije, nedaleko od Prijepolja, na...

Kuća Jusufagića

Kuća Jusufagića predstavlja tipičnu begovsku kuću ovih prostora. Građena je na...

Park narodnih heroja

Park pored reke Mileševke u Vakufu, nazvan je Park narodnih heroja...

Rimska nekropola Kolovrat

Kolovrat je naselje i nekropola na ušću Seljašnice u Lim, kod...

Kompleks “Boško Buha”

Memorijalni kompleks „Boško Buha“ se nalazi u selu Jabuka, kod Prijepolja...

Dešavanja u gradu

16 апр
Tue 18:00
Dom Kulture, Prijepolje

BABA JAGA – SINH

Prijepolje na društvenim mrežama

Grad Prijepolje

Poslovni vodič

MARKETING
Grad PrijepoljeGrad PrijepoljeGrad Prijepolje
MARKETING
×