Uz brojne kanalizacione ispuste i ogromne količine svakojakog otpada, jednu od najružnijih slika obala rijeka na sjeveru Crne Gore, naročito kad opadne nivo vode, čine raznobojne plastične kese koje se zakače na drveće uz same obale.
One su samo jedna od vrsta ambalažnog otpada, kojim je zatrpan čitav sjever. Godinama na granama, šarene se na sve strane, od isticanja Lima iz Plavskog jezera, do klisure u Kumanici i dalje prema Srbiji. U komunalnim službama nezvanično kažu da za prestupe kao što je bacanje kesa u prirodi malo ko odgovara.
U količinama ovog otpada svakako prednjači bjelopoljska opština, mada nije mnogo bolja situacija ni u ostalim rijekama na sjeveru, naročito u Beranama. Visina pokrivenosti ovim otpadom, kreće se od jednog, a kroz kanjone, i do sedam i više metara iznad nivoa vode.
“Manija” za PVC kesama na ovim prostorima počela je prije dvadesetak godina, kada su postale besplatne
Vizuelni problem je manja šteta od opasnosti po ekosistem i zdravlje ljudi, s obzirom na to da se jedna kesa razlaže do 1000 godina.
“Manija” za PVC kesama na ovim prostorima počela je prije dvadesetak godina, kada su postale besplatne.
Prema riječima predsjednika NVO ”Breznica” iz Pljevalja Milorada Mitrovića Ministarstvo turizma i zaštite životne sredine Crne Gore, iako je još 2008. godine najavilo mjere za rješavanje upotrebe plastičnih kesa, nije ništa uradilo na edukaciji građana.
“Najveći isporučioci plastičnih kesa, veliki trgovinski lanci, trebalo je tada da budu najveći pregovarači, i izgledalo je da su ozbiljno pristupili tom problemu. Postojao je problem finansijskog gubitka zbog prelaska na papirne kese, ali je on bio neznatan u odnosu na ono što smo dobijali zdravom životnom sredinom”, objasnio je Mitrović i dodao da su plastične kese postale simbol potrošačkog društva.
U 7-8 marketa i prodavnica koje su “Vijesti” obišle u Bijelom Polju, uglavnom se koriste biorazgradive kese, mada na pojedinim mjestima, naročito na odjelima za voće, ima i običnih kesa.
Ružne slike kvare i rafting: Obala Lima (FOTO: Jadranka Ćetković)
Generalni direktor Direktorata za upravljanje otpadom i komunalnim razvojem u Ministarsrvu održivog razvoja i turizma Siniša Stanković, ne misli da je za rješavanje problema upotrebe plastičnih kesa potrebno donositi poseban zakon, već smatra da je dovoljan Zakon o upravljanju otpadom, kao krovni zakon, u kojem su propisane obaveze donošenja posebnih podzakonskih akata kojima se detaljnije uređuju odnosi upravljanja pojedinim vrstama otpada.
Iskustva Evropske unije pokazuju, tvrdi on, da zabrana upotrebe plastičnih kesa nije nešto što je u skladu sa praksom koja postoji u zemljama članicama EU.
“Zbog prethodno navedenog, u Crnoj Gori nije donijet Zakon o zabrani upotrebe plastičnih kesa, već podzakonski akti kojima se pokušalo naći adekvatno rješenje za ovo pitanje. Godine 2012. donesen je propis koji se odnosi na upravljanje otpadnom ambalažom, tj. Uredba o načinu i postupku osnivanja sistema preuzimanja, sakupljanja i obrade otpadne ambalaže i rada tog sistema”, kazao je Stanković.
On je pojasnio da Uredba o načinu i postupku osnivanja sistema preuzimanja, sakupljanja i obrade otpadne ambalaže i rada tog sistema definiše odnose u oblastima predaje, sakupljanja, obaveza distributera ambalaže i komunalnih preduzeća prilikom preuzimanja i prerade otpadne ambalaže i način evidencije otpadne ambalaže.
“Važno je ukazati da se ova uredba odnosi na sve vrste ambalaže: primarne, sekundarne i tercijalne. Primarna ambalaža, u koju spadaju plastične kese, odnosi se na najmanju ambalažnu jedinicu u kojoj se proizvod prodaje krajnjem kupcu”, kazao je Stanković.
U Crnoj Gori, objasnio je Stanković, zbog malih količina reciklažnih komponenti teško je naći ekonomsko opravdanje za izgradnju reciklažnih centara.
U Crnoj Gori se planira uspostavljanje sistema evidencije tokova otpada, što treba da obezbijedi mogućnost preciznog praćenja i na taj način mogućnost utvrđivanja koje su to količine plastičnih kesa koje postaju otpad“
“Jedan od značajnih izvora reciklabilnih komponenti otpada je komunalni otpad, ali centri za obradu otpada koji za sada postoje u Podgorici i Herceg Novom su uglavnom mjesta u kojima se vrši odvajanje, odnosno selekcija otpada i njegova prirpema za transport do centara za njihovu preradu, odnosno završnu fazu reciklaže izvan Crne Gore”, kazao je Stanković, ne isključujući mogućnost da će iskustva koja se sada stiču i eventualno nova tehnologije uticati da se i u Crnoj Gori počne razmišljati o izgradnji postrojenja za potpunu reciklažu pojedinih komponenti otpada.
MInistarstvo održivog razvoja nema podatke koliko se plastičnih kesa upotrijebi dnevno u Crnoj Gori, niti u bilo kojem gradu.
“Iskustva u zemljama Evropske unije ukazuju da se po glavi stanovnika godišnje koristi oko 500 plastičnih kesa. Ovo je prosjek, a podatak da stanovnik Njemačke koristi oko 60 plastičnih kesa godišnje ukazuje da u mnogim zemljama članicama EU prosjek iznosi znatno više od 500 kesa godišnje. Na osnovu ovih podataka, možemo procijeniti da mi u Crnoj Gori spadamo u zemlje u kojima se godišnje korsiti više od 500 kesa po glavi stanovnika. Ovo je procjena i ponavljam da ne raspolažemo preciznijim podacima”, rekao je Stanković.
On je istakao da se “u svakom slučaju u Crnoj Gori planira da uspostavljanje sistema evidencije tokova otpada, što treba da obezbijedi mogućnost preciznog praćenja i na taj način mogućnost utvrđivanja koje su to količine plastičnih kesa koje postaju otpad“.
Prljave obale kvare rafting
Priroda je podarila Limu ono što malo koja rijeka ima. Zato je veoma privlačan za rafting i druge sportove na vodi. Međutim, otpad i smrad pored rijeke obesmišljavaju svako eventualno uživanje u njegovim ljepotama.
U to su se uvjerili nedavni rafteri međunarodne Limske regate. Jedan od utemeljivača ove manifestacije i predsjednik PSK “Kolovrat” Dragoljub Simo Simović iz Prijepolja, kazao je da Lim za raftig veoma lijepa i zahtjevna rijeka.
“Međutim ono što ljude, posebno one iz inostranstva zgrožava ka dođu, jesu njene obale. Milioni kesa i razna trikotaža je ono što frapira ljude. Mi smo u Prijepolju prije 4 godine imali veliku kampanju i očistili komplet obalu, i lijevu i desnu od Kumanice do Prijepolja. Međutim, prva sledeća poplava je izbacila novo smeće i sve je bilo po starom” kaže on.
Ovaj problem na Limu i “besplatni izvoz”Srbiji, tvrdi Simović, ne može se riješiti bez jedne sinhronizovane akcije dvije države na čišćenju i to od isticanja Lima u Plavu, do Prijepolja i dalje.
O tome kako se u njegovoj organizaciji bore sa kesama, koje je vrlo teško skinuti sa grana, Simović kaže da su u njegovoj organizaciji sa jednostavnom idejom nošenja papirnih džakova i sakupljanja papirnih kesa uspjeli da očiste dio kesa.
“A one koje su bile visoko palili smo improvizovanih sipkama sa bakljama i sagorijevali”, kazao je Simović i dodao da su bili svjesni da to i nije bio baš ekološki, ali da drugog načina nije bilo.
Ubijaju i ljude i životinje
Za razgradnju plastičnih kesa koje su se uglavnom do sada koristile potrebno je nekoliko stotina godina za razliku od brzo razgradljivih kesa koje se zavisno od materijala i aditiva koji se dodaju, razgrade za šest do 18 mjeseci.
Plastika je nus-proizvod rafiniranja nafte i pravi se od polietilena. Da bi se proizveo kilogram polietilena, u atmosferu se ispusti dva kilograma ugljendioksida.
Zbog otrovnih teških metala koje sadrže, u mnogim zemljama su zabranjene. Četvrtina zemalja u svijetu je zabranila upotrebu plastičnih kesa. U Italiji i Luksemburgu plastične kese su zabranjene, a u nekim zemljama plaćaju se takse. Irska je smanjila upotrebu plastičnih kesa za 95 odsto.
Razgradnja kesa u prirodi traje od 400 do 1000 godina. Njenim spaljivanjem se oslobađaju otrovni gasovi, izdvajaju se dioksini i teški metali. Opasan je i otrovni pepeo. Kese od obojene plastike štetne su i opasne i zbog toga što u sebi sadrže toksične materije i idealni su prenosnici bakterija. Najopasnije su takozvane ultra tanke kese. Uz navedeno, na stotine morskih životinja svakodnevno umiru tihom i teškom smrću, zato što ovaj otpad rijekama dospijeva u mora i okeane.
